drugi pišuBasket koji nikada nije završen

Basket koji nikada nije završen

Kada su avioni sa italijanskog aerodroma Avijano poleteli da bombarduju Jugoslaviju, a usplahireni roditelji pokuÅ¡ali da prekinu nikad napetiju utakmicu pri rezultatu 19:20 (igralo se do 21) kao da je neko noÅŸem presekao moje detinjstvo. Neko vreme opirao sam se odlasku, ali majčine suze u kombinaciji sa očevim besom bili su dovoljan razlog da kapituliram. Nikada kasnije onu PriÅ¡tinu iz detinjstva viÅ¡e nisam mogao vratiti, jer bez ljudi koji su u njemu ÅŸiveli to nije isti grad, piÅ¡e u svom autorskom tekstu za beogradski nedeljnik NIN Savo Manojlović, direktor kampanje Kreni-promeni.

Ni slutio nisam da ću, namamljen bratovljevom ponudom da ceo dan igramo basket, a i u ÅŸelji da izbegnem odgovaranje kod Cane biologičarke, zapravo propustiti poslednji Å¡kolski dan u OÅ  „Aca Marović“. Iako većina, a sasvim moguće i sve Å¡kole u PriÅ¡tini, nisu tog dana radile zbog opasnosti od nadolazećeg rata, u mojoj, po mnogo čemu specifičnoj Å¡koli, i taj dan se odrÅŸavala nastava.

Trenutak kada su avioni sa italijanskog aerodroma Avijano poleteli da bombarduju Jugoslaviju, a usplahireni roditelji pokuÅ¡avali da prekinu nikad napetiju utakmicu pri rezultatu 19:20 (igralo se do 21) za mene je bio momenat kada imam osećaj da je neko noÅŸem presekao moje detinjstvo. Bio je to meč koji se nikada neće zavrÅ¡iti. Mnoge drugove viÅ¡e nikada nisam video, navodi Manojlović u autorskom tekstu.

Kada ste dete, rat vam deluje kao igra, ali kada vidite odrasle kako pucaju počnete donekle da shvatate ozbiljnost situacije. Mama je kroz suze rekla kako se ovako u filmovima razdvoje porodice u toku rata i onda se viÅ¡e nikada ne sretnu. U jednom momentu su se vrata tiho otvorila i brat je nonÅ¡alantno uÅ¡etao sa bezbriÅŸnom mrljom od vanilinog Å¡ećera. Nije mu bilo baÅ¡ najjasnije zaÅ¡to ga majka grli.

Momenat u kom sam shvatio šta znači rat nije bio ni kada je otac nekoliko dana nakon majke konačno došao sa Kosova sa nekim čudnim ugašenim sjajem u očima 28. jula 1999, među poslednjim Srbima inealbancima koji će napustiti Prištinu, već kada sam od brata čuo da je otac jednog drugara ubijen dva bloka od naše zgrade. Tada sam shvatio da je to moglo da se desi bilo kome od nas, da u ratu ginu ljudi, pravi ljudi.

Sećam se da roditelji nisu ni znali gde ćemo nastaviti ÅŸivot, niti kako će naći posao. Stan koji do danas nismo prodali u PriÅ¡tini je bio uzurpiran. Zato sam sa neke dve nedelje zakaÅ¡njenja krenuo u taj poslednji, osmi razred u Osnovnu Å¡kolu „Branko Radičević“ u Bloku 45 na Novom Beogradu.

PoÅ¡to sam u kratkom periodu promenio četiri Å¡kole, često mi se deÅ¡avalo da sanjam ili u nekakvom polusnu spojim sve te svetove, kao da je moguće ići u nekoliko Å¡kola istovremeno i imati viÅ¡e ekipa za druÅŸenje. Tako sam u polusnu sastavljao objedinjeni spisak gostiju za moj rođendan i maÅ¡tao kako ćemo svi zajedno ponovo praviti ÅŸreb za stoni fudbal.

U glavi su mi se stapali Knez Mihailova u Beogradu i Vidovdanska ulica u Prištini. Jurnjava sa Jokićem, Simonetom, Đukom i Dušanom oko „Granda“ i kako onda nastavljamo da koračamo sa Kalijem, Klikerom i blizancima sa Novog Beograda po Keju u Bloku 45. Eno ga i komšija Saša sa Sunčanog brega. Sad smo zaista najjača ekipa. I to ne u školi, nego u gradu. I sanjao sam kako u bioskop „Omladina“ u Prištini vodim Sanju, devojku koju sam upoznao na Banovom brdu, i kako se ljubimo dok traje film.

Kada sam se probudio, neko vreme me je drÅŸao prijatan osećaj kao da je sve to normalno. I kao da se deÅ¡ava, odnosno da će se desiti. A onda je taj san presekla svest da tako neÅ¡to nije moguće, i da paralelni svetovi ne postoje. Iako sam kasnije prilikom putovanja po Kosmetu, često prolazio delovima PriÅ¡tine, kada sam kao student učestvovao u noÅ¡enju huma¬nitarne pomoći deci iz enklava u okviru prve studentske humanitar¬ne organizacije „Osmeh na dar“, onu PriÅ¡tinu iz detinjstva viÅ¡e nikada nisam mogao vratiti, niti taj grad ponovo obići, jer grad bez ljudi koji su u njemu ÅŸiveli nikada nije onaj isti grad.

Sa 11 godina shvatio sam da sreća moÅŸe biti kada te u nemaÅ¡tini kumovi pozovu na palačinke sa dÅŸemom od kajsija. Bez eurokrema, jer eurokrem je skup. Bitno je kakvi su ljudi oko tebe, a ne Å¡ta jedeÅ¡. Shvatio sam da postoje divni ljudi koji su pomagali izbeglicama, ali i ljudi koji su odbijali da na TV uopÅ¡te objave da postoje izbeglice i njihova nesreća, piÅ¡e direktor kampanje Kreni-promeni u autorskom tekstu za NIN.

Savo Manojlović (Foto: Kreni-promeni)
Preuzimanje i objavljivanje tekstova sa portala gorazdevac.com nije dozvoljeno bez navođenja izvora. Hvala na poštovanju etike novinarske profesije.
IZVOR:NIN
Pec
overcast clouds
6.2 ° C
6.2 °
6.2 °
48 %
1.9kmh
97 %
Ned
6 °
Pon
7 °
Uto
3 °
Sre
3 °
Čet
5 °

Najčitanije

Povezani članci