Kada su avioni sa italijanskog aerodroma Avijano poleteli da bombarduju Jugoslaviju, a usplahireni roditelji pokuÅ¡ali da prekinu nikad napetiju utakmicu pri rezultatu 19:20 (igralo se do 21) kao da je neko noÅŸem presekao moje detinjstvo. Neko vreme opirao sam se odlasku, ali majÄine suze u kombinaciji sa oÄevim besom bili su dovoljan razlog da kapituliram. Nikada kasnije onu PriÅ¡tinu iz detinjstva viÅ¡e nisam mogao vratiti, jer bez ljudi koji su u njemu ÅŸiveli to nije isti grad, piÅ¡e u svom autorskom tekstu za beogradski nedeljnik NIN Savo ManojloviÄ, direktor kampanje Kreni-promeni.
Ni slutio nisam da Äu, namamljen bratovljevom ponudom da ceo dan igramo basket, a i u ÅŸelji da izbegnem odgovaranje kod Cane biologiÄarke, zapravo propustiti poslednji Å¡kolski dan u OÅ âAca MaroviÄâ. Iako veÄina, a sasvim moguÄe i sve Å¡kole u PriÅ¡tini, nisu tog dana radile zbog opasnosti od nadolazeÄeg rata, u mojoj, po mnogo Äemu specifiÄnoj Å¡koli, i taj dan se odrÅŸavala nastava.
Trenutak kada su avioni sa italijanskog aerodroma Avijano poleteli da bombarduju Jugoslaviju, a usplahireni roditelji pokuÅ¡avali da prekinu nikad napetiju utakmicu pri rezultatu 19:20 (igralo se do 21) za mene je bio momenat kada imam oseÄaj da je neko noÅŸem presekao moje detinjstvo. Bio je to meÄ koji se nikada neÄe zavrÅ¡iti. Mnoge drugove viÅ¡e nikada nisam video, navodi ManojloviÄ u autorskom tekstu.
Kada ste dete, rat vam deluje kao igra, ali kada vidite odrasle kako pucaju poÄnete donekle da shvatate ozbiljnost situacije. Mama je kroz suze rekla kako se ovako u filmovima razdvoje porodice u toku rata i onda se viÅ¡e nikada ne sretnu. U jednom momentu su se vrata tiho otvorila i brat je nonÅ¡alantno uÅ¡etao sa bezbriÅŸnom mrljom od vanilinog Å¡eÄera. Nije mu bilo baÅ¡ najjasnije zaÅ¡to ga majka grli.
Momenat u kom sam shvatio Å¡ta znaÄi rat nije bio ni kada je otac nekoliko dana nakon majke konaÄno doÅ¡ao sa Kosova sa nekim Äudnim ugaÅ¡enim sjajem u oÄima 28. jula 1999, meÄu poslednjim Srbima inealbancima koji Äe napustiti PriÅ¡tinu, veÄ kada sam od brata Äuo da je otac jednog drugara ubijen dva bloka od naÅ¡e zgrade. Tada sam shvatio da je to moglo da se desi bilo kome od nas, da u ratu ginu ljudi, pravi ljudi.
SeÄam se da roditelji nisu ni znali gde Äemo nastaviti ÅŸivot, niti kako Äe naÄi posao. Stan koji do danas nismo prodali u PriÅ¡tini je bio uzurpiran. Zato sam sa neke dve nedelje zakaÅ¡njenja krenuo u taj poslednji, osmi razred u Osnovnu Å¡kolu âBranko RadiÄeviÄâ u Bloku 45 na Novom Beogradu.
PoÅ¡to sam u kratkom periodu promenio Äetiri Å¡kole, Äesto mi se deÅ¡avalo da sanjam ili u nekakvom polusnu spojim sve te svetove, kao da je moguÄe iÄi u nekoliko Å¡kola istovremeno i imati viÅ¡e ekipa za druÅŸenje. Tako sam u polusnu sastavljao objedinjeni spisak gostiju za moj roÄendan i maÅ¡tao kako Äemo svi zajedno ponovo praviti ÅŸreb za stoni fudbal.
U glavi su mi se stapali Knez Mihailova u Beogradu i Vidovdanska ulica u PriÅ¡tini. Jurnjava sa JokiÄem, Simonetom, Äukom i DuÅ¡anom oko âGrandaâ i kako onda nastavljamo da koraÄamo sa Kalijem, Klikerom i blizancima sa Novog Beograda po Keju u Bloku 45. Eno ga i komÅ¡ija SaÅ¡a sa SunÄanog brega. Sad smo zaista najjaÄa ekipa. I to ne u Å¡koli, nego u gradu. I sanjao sam kako u bioskop âOmladinaâ u PriÅ¡tini vodim Sanju, devojku koju sam upoznao na Banovom brdu, i kako se ljubimo dok traje film.
Kada sam se probudio, neko vreme me je drÅŸao prijatan oseÄaj kao da je sve to normalno. I kao da se deÅ¡ava, odnosno da Äe se desiti. A onda je taj san presekla svest da tako neÅ¡to nije moguÄe, i da paralelni svetovi ne postoje. Iako sam kasnije prilikom putovanja po Kosmetu, Äesto prolazio delovima PriÅ¡tine, kada sam kao student uÄestvovao u noÅ¡enju huma¬nitarne pomoÄi deci iz enklava u okviru prve studentske humanitar¬ne organizacije âOsmeh na darâ, onu PriÅ¡tinu iz detinjstva viÅ¡e nikada nisam mogao vratiti, niti taj grad ponovo obiÄi, jer grad bez ljudi koji su u njemu ÅŸiveli nikada nije onaj isti grad.
Sa 11 godina shvatio sam da sreÄa moÅŸe biti kada te u nemaÅ¡tini kumovi pozovu na palaÄinke sa dÅŸemom od kajsija. Bez eurokrema, jer eurokrem je skup. Bitno je kakvi su ljudi oko tebe, a ne Å¡ta jedeÅ¡. Shvatio sam da postoje divni ljudi koji su pomagali izbeglicama, ali i ljudi koji su odbijali da na TV uopÅ¡te objave da postoje izbeglice i njihova nesreÄa, piÅ¡e direktor kampanje Kreni-promeni u autorskom tekstu za NIN.