Basket koji nikada nije završen

Savo Manojlović (Foto: Kreni-promeni)

Kada su avioni sa italijanskog aerodroma Avijano poleteli da bombarduju Jugoslaviju, a usplahireni roditelji pokušali da prekinu nikad napetiju utakmicu pri rezultatu 19:20 (igralo se do 21) kao da je neko nožem presekao moje detinjstvo. Neko vreme opirao sam se odlasku, ali majčine suze u kombinaciji sa očevim besom bili su dovoljan razlog da kapituliram. Nikada kasnije onu Prištinu iz detinjstva više nisam mogao vratiti, jer bez ljudi koji su u njemu živeli to nije isti grad, piše u svom autorskom tekstu za beogradski nedeljnik NIN Savo Manojlović, direktor kampanje Kreni-promeni.

Ni slutio nisam da ću, namamljen bratovljevom ponudom da ceo dan igramo basket, a i u želji da izbegnem odgovaranje kod Cane biologičarke, zapravo propustiti poslednji školski dan u OŠ „Aca Marović“. Iako većina, a sasvim moguće i sve škole u Prištini, nisu tog dana radile zbog opasnosti od nadolazećeg rata, u mojoj, po mnogo čemu specifičnoj školi, i taj dan se održavala nastava.

Trenutak kada su avioni sa italijanskog aerodroma Avijano poleteli da bombarduju Jugoslaviju, a usplahireni roditelji pokušavali da prekinu nikad napetiju utakmicu pri rezultatu 19:20 (igralo se do 21) za mene je bio momenat kada imam osećaj da je neko nožem presekao moje detinjstvo. Bio je to meč koji se nikada neće završiti. Mnoge drugove više nikada nisam video, navodi Manojlović u autorskom tekstu.

Kada ste dete, rat vam deluje kao igra, ali kada vidite odrasle kako pucaju počnete donekle da shvatate ozbiljnost situacije. Mama je kroz suze rekla kako se ovako u filmovima razdvoje porodice u toku rata i onda se više nikada ne sretnu. U jednom momentu su se vrata tiho otvorila i brat je nonšalantno ušetao sa bezbrižnom mrljom od vanilinog šećera. Nije mu bilo baš najjasnije zašto ga majka grli.

Momenat u kom sam shvatio šta znači rat nije bio ni kada je otac nekoliko dana nakon majke konačno došao sa Kosova sa nekim čudnim ugašenim sjajem u očima 28. jula 1999, među poslednjim Srbima inealbancima koji će napustiti Prištinu, već kada sam od brata čuo da je otac jednog drugara ubijen dva bloka od naše zgrade. Tada sam shvatio da je to moglo da se desi bilo kome od nas, da u ratu ginu ljudi, pravi ljudi.

Sećam se da roditelji nisu ni znali gde ćemo nastaviti život, niti kako će naći posao. Stan koji do danas nismo prodali u Prištini je bio uzurpiran. Zato sam sa neke dve nedelje zakašnjenja krenuo u taj poslednji, osmi razred u Osnovnu školu „Branko Radičević“ u Bloku 45 na Novom Beogradu.

Pošto sam u kratkom periodu promenio četiri škole, često mi se dešavalo da sanjam ili u nekakvom polusnu spojim sve te svetove, kao da je moguće ići u nekoliko škola istovremeno i imati više ekipa za druženje. Tako sam u polusnu sastavljao objedinjeni spisak gostiju za moj rođendan i maštao kako ćemo svi zajedno ponovo praviti žreb za stoni fudbal.

U glavi su mi se stapali Knez Mihailova u Beogradu i Vidovdanska ulica u Prištini. Jurnjava sa Jokićem, Simonetom, Đukom i Dušanom oko „Granda“ i kako onda nastavljamo da koračamo sa Kalijem, Klikerom i blizancima sa Novog Beograda po Keju u Bloku 45. Eno ga i komšija Saša sa Sunčanog brega. Sad smo zaista najjača ekipa. I to ne u školi, nego u gradu. I sanjao sam kako u bioskop „Omladina“ u Prištini vodim Sanju, devojku koju sam upoznao na Banovom brdu, i kako se ljubimo dok traje film.

Kada sam se probudio, neko vreme me je držao prijatan osećaj kao da je sve to normalno. I kao da se dešava, odnosno da će se desiti. A onda je taj san presekla svest da tako nešto nije moguće, i da paralelni svetovi ne postoje. Iako sam kasnije prilikom putovanja po Kosmetu, često prolazio delovima Prištine, kada sam kao student učestvovao u nošenju huma¬nitarne pomoći deci iz enklava u okviru prve studentske humanitar¬ne organizacije „Osmeh na dar“, onu Prištinu iz detinjstva više nikada nisam mogao vratiti, niti taj grad ponovo obići, jer grad bez ljudi koji su u njemu živeli nikada nije onaj isti grad.

Sa 11 godina shvatio sam da sreća može biti kada te u nemaštini kumovi pozovu na palačinke sa džemom od kajsija. Bez eurokrema, jer eurokrem je skup. Bitno je kakvi su ljudi oko tebe, a ne šta jedeš. Shvatio sam da postoje divni ljudi koji su pomagali izbeglicama, ali i ljudi koji su odbijali da na TV uopšte objave da postoje izbeglice i njihova nesreća, piše direktor kampanje Kreni-promeni u autorskom tekstu za NIN.

Savo Manojlović (Foto: Kreni-promeni)