Vrbica, Cveti – divne priče o odnosu ljubavi i pripremi nas i dece

Proterej Branislav Dikić (Foto: Radio Mitrovica Sever)

Srpska Pravoslavna Crkva obeležava danas Lazarevu subotu i praznik Vrbicu – navečerje uoči praznika Cveti. O značaju ovih dana, o tome šta Lazarevo Vaskrsenje poručuje, o prijateljstvu kao plodu ljubavi, govorio je  Branislav Dikić, protojerej pri Hramu Svetog Velikomučenika Dimitrija u Kosovskoj Mitrovici.

Četvorodnevni Lazar iz Vitanije, bio je Hristov prijatelj.  Čovek od krvi i mesa koji se upokojio, četiri dana proveo u carstvu mrtvih, da bi dve Hristove reči tu smrt obesmislile, potrle i mrtvog vratile među žive.

„Lazar je bio blizak prijatelj Gospoda Isusa Hrista, jer Hrist je bio u svemu sličan nama ljudima, osim u grehu, jer “on grehak ne učini, niti pomisli, niti ne izreče“ započinje priču otac Branislav.

„On je kao i mi, osećao tugu, osećao je radost, umor, glad, žeđ i kao i svi mi, imao je bliskog prijatelja – Lazara čiji spomen sutra praznujemo. Inače, Lazar je jedini čovek koji je dva puta iskusio smrt. Posle prve smrti, njega je vaskrsao njegov Prijatelj i Stvoritelj svega, a drugi put ju je iskusio, kao što ćemo je svi mi iskusiti i on sada čeka opšte vaskrsenje“.

Otac Branislav podseća da je Lazar već četiri dana bio mrtav, te da su njegovi telesni sokovi i celo njegovo telo, već ušli u fazu raspadanja što u Jevanđelju potvrđuju njegove sestre Marta i Marija, koje odvraćaju Hrista od nauma da otvori grobnicu. Time je isključena svaka mogućnost da je Lazar bio u kliničkoj smrti, koja nije bila nepoznanica jevrejskom narodu. To potvrđuje činjenica da su oni još tada, kao i hrišćani danas, imali praksu da svoje umrle sahranjuju tek sutradan, zbog mogućnosti „povratka“.

„Tada je Isus otkrio jednu istinu. Kada su mu sestre rekle da je mrtav već četiri dana, On je rekao: ‘Nije umro, nego spava’. Odatle mi za naše bližnje umrle kažemo upokojio se, usnuo je, naše komšije kažu preselio…Sve to jeste naš način da ispovedamo da život nakon ovog života nije neaktivan. Kao u snu. Mi imamo osećaj da tada naša duša napušta naše telo za vreme sna i posećuje neka druga mesta, a onda se nešto desi na javi i mi kažemo da smo to već videli…a to je zapravo iskustvo naše duše iz procesa sna“ kaže otac Branislav i dodaje da tako posmatramo i Lazarevo iskustvo – kao nešto što će se desiti svima nama „u osmi dan“.

A šta je osmi dan?

„Ako je Bog šest dana radio, sedmi dan odmarao, osmi dan će biti dan u koji će doći do ponovnog buđenja i ponovnog vaspostavljanja Carstva Božjeg. To će biti poslednji dan koji će doći uz zvuke truba i drugi dolazak Gospoda i Spasitelja Isusa Hrista“.

Lazar je jedina jevanđeljska ličnost, jedini čovek sa kojim je Hristos došao u dodir, a koga je nazvao prijateljem. Iako je oko njega bilo mnogo apostola, mnogo je mudrih ljudi stupilo u odnos sa njim, Lazar ostaje jedini čija smrt izaziva najljudskiju tugu, iako se nigde u Jevanđelju ne precizira kako je, kada i pod kakvim okolnostima on to postao – prijatelj Gospodnji.

„Prijateljstvo je dar od Boga. Mi u životu susrećemo mnogo ljudi. Imamo mnogo poznanika, ali što bi rekao Ava Justin Ćelijski, malo je prijatelja, malo bližnjih naših. A imati prijatelja znači imati nekog sa kim ćeš se i radovati i tugovati. Mnogi koje srećemo vrlo rado tuguju sa nama, ali se vrlo teško raduju sa nama“.

A kako otac Branislav ističe, prijateljski odnos Lazara i Isusa, govori o svim odnosima u koje ljudi stupaju, a koji jesu odnosi ljubavi.

“Kada govorimo o odnosu ljubavi, govorimo o odnosima gde nema interesa. Tako ih prepoznajemo. Mi danas živimo u vreme utilitarizma, koji kaže – moralno je što mi je korisno… “

Ovo prijateljstvo i sve lekcije biće tema tribine “Čemu nas uči prijateljstvo? – o Gospodu Isusu i Lazaru iz Vitanije” najavljene za danas od 15h, u velikoj sali pri Hramu Svetog Dimitrija u Kosovskoj Mitrovici. O ovoj temi, govoriće doktor teoloških nauka Andrej Jeftić.

Vrbica – praznik kome se najviše raduju deca – i mala i velika

Na Lazarevu subotu, danas od 14h biće služena Večernja služba sa osvećenjem vrbovih grančica, koja se potom dele okupljenima, dok dečica okićena zvončićima na trobojnim pantljikama, predvode litiju oko hrama. Imamo običaj da kažemo da je Vrbica praznik dece, ali otac Branislav nas podseća da deca nisu samo bića u malim telima. Ima dece i u nama odraslima, te da bi nam valjalo da te karakteristike dečice, sačuvamo u sebi zauvek.

„Deca su svuda. I u nama odraslima čuči dete. I kada izgovaramo molitvu kojom nas je Gospod Isus učio, mi kažemo: ‘Oče naš…’ Time ispovedamo da smo deca… A deca će sutra nositi zvončiće, mahaće vrbovim granama… Time će pronositi radosnu vest o Lazarevom vaskrsenju, ali i pozdravljaće Hrista koji će na magaretu ući u Jerusalim… To je praznik koji ćemo proslaviti u nedelju, praznik Cveti“, kaže sagovornik.

Cveti – poslednji Hristov dolazak u Jerusalim

Otac Branislav napominje da je Hristos za svog života, mnogo puta posećivao Jerusalim. Ipak, na Cveti, bio je dočekan sa posebnom radošću.

„Ljudi i dečica su ga dočekali uzvikujući radosno: „Osana sinu Davidovom“… Ljudi su skidali delove svoje odeće i prostirali je pred magarca na kome je Gospod ujahao u grad, odajući na taj način počast Njemu. U rukama su imali palmove grane… Mi živimo na podneblju gde nema palmi, mi nosimo vrbove grane, ali sve to jeste zapravo simbol pobede“, kaže otac Branislav.

Ovi praznici – Lazareva subota i Cveti, jesu uvertira u sva dramatična i za hrišćanski svet  prelomna dešavanja u Strasnoj ili Stradalnoj sedmici, koja sledi, a koja će takođe u hramovima biti obeležena pojačanom molitvom i strožim postom.