Kad se vratiš podno Prokletija posle 17. Marta – Priča o Branku i Marti

Selo Brestovik smešteno na padinama Prokletija, svega nekoliko kilometara od Peći, jedno je od mnogih metohijskih mesta koja su Srbi napustili usled ratnih dešavanja 1999. godine. Ujedno je jedno od retkih u čijem se nazivu iskristalisala reč „povratničko“, i to pet godina nakon rata. Te 2004. godine, a svega nekoliko meseci nakon martovskog nasilja, u novoizgrađenim kućama, jer su one stare, sagrađene od kamena, porušene, vratile su se prve porodice. Među njima i Dašići, sa šestogodišnjim Brankom i četvorogodišnjom Martom, koji su rođeni u raseljeništvu.

Dvoje mališana, pod utiskom priča koje su još od rođenja slušali o rodnom kraju svojih roditelja, istraživali su novi svet koji se otvorio pred njihovim kratkim nogama i željno su iščekivali da se u susedne kuće usele njihovi vršnjaci, kako bi se sa njima igrali, a potom krenuli i u školu. Hitrim pokretima deteta i položajem tele starca, glave isturene napred i rukama na leđima, kao da su se protutnjali vekovi svalili na njegova nejaka pleća šestogodišnji Branko je zajedno sa sestrom te 2005. godine provero po selu televizijsku ekipu, tj. svoje goste. Obilazili su jednu seosku ulicu, porušene kuće, ali i groblje – jednu od omiljenih destinacija iz njihovog detinjstva. Nisu se plašili, jer tamo su im sahranjeni baba i deda.

Tragom ove priče 18 godina kasnije i Branka i Martu pronalazimo u Brestoviku. S njima koračamo istom ulicom, obilazimo iste one porušene kuće, ali i nove, koje su u međuvremenu sagrađene. Posetili smo i groblje, mesto koje i dan danas Branko i Marta obilaze, iako, priznaju, mnogo ređe, zbog obaveza.

Godine su prolazile život je išao dalje, a Branku i Marti je Brestovik prirastao uz srce.

„Još više sam se vezao za ovo mesto, zaista imam divne uspomene. Nije uvek bilo baš sjajno, ali volim ovde da živim“, kaže Branko sa seoskog groblja, okružen vrhovima Prokletija.

„Nismo imali igračke, ali smo se snalazili. Bili smo maštoviti, izmišljali igre, imali smo celo selo za sebe“, nadovezuje se Marta.

Iako su se vratili u selu u kojem su porušene kuće, a svega nekoliko meseci nakon 17. Marta, tadašnja četvorogodišnja devojčica, kaže da se nije plašila za svoju bezbednost.

„Bila sam pored majke i oca, osećala sam se sigurno, slušala sam priče da je to naše mesto, da smo odatle potekli i onda me nešto vezivalo za to i osećala sam se sigurno. A sada isto, jer nismo imali neki veći incident u selu koji bi ugrozio naš opstanak“, rekla je Marta.

Na povratku raseljenih Srba te 2004. godine radio je Đakomo Bosisio (Giacomo Bosisio) ispred nevladine organizacije koja je sarađivala sa Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM). Te iste godine seli se iz Italije, koja je i finansirala projekat povratka Srba u ovom kraju. Put ga je doveo do Sige i Brestovika, gde je i upoznao Branka i Martu.

„U početku, povratak je bio planiran za 2004. godinu, ali je odložen zbog martoviskih incidenata. I tako sam ja završio u Sigi, Brestoviku i Ljevoši. Profil i godine ljudi koji su se vraćali u proseku je bio visok, tako da je bilo upečatljivo videti tako malu i srećnu decu. Imam uspomene na to kako su bili stidljivi i kulturni. Sećanja na Martu kako mi pomaže sa psima, jer sam se ja plašio, a ona nije. Branko je, sa druge strane, bio veoma posvećen u pružanju pomoći ocu oko zemljoradnje“, kazao je za KoSSev Bosisio.

Projekat povratka Srba u ovom metohijskom kraju završen je krajem 2006. godine. Tada i Đakomo napušta Kosovo. Međutim, priznaje da se u godinama koje su potom usledile neretko vraćao, kako bi samostalno posetio povratnike.

Na Kosovo se ponovo, ali u službenom kapacitetu, vraća 2011, tada ispred OEBS-a.

„Bio sam stacioniran u Mitrovici, tako da sam imao više prilika tokom vikenda. Peć je bio izvan moje zone odogovnorsti, ali u privatnom svojstvu s vrmemena na vreme sam išao tamo kako bi pozdravio moje brojne prijatelje. Porodica Branka i Marte bila je prva koju bih posetio“, kazao je Bosisio koji sada živi u Beogradu.

Upitan zašto su im kuće zapaljene. šestogodišnji Branko kazao je:

„Nismo bili prijatelji, zato su nam palili. Nismo se dobro sprijateljili i dobili smo krš sa kućama“.

Danas kaže da je neophodno i moguće da Srbi i Albanci budu prijatelji, ili makar, sarađuju.

„Teško da ćemo mi da uspemo ovde da živimo bez njih, ili oni bez nas“, kazao je.

Branko je te 2005. godine pokazao gostima nedovršenu kuću, ali im je i otkrio planove – šta će sve da gradi u budućnosti.

Sada, osamnaest godina kasnije, ponosan je zbog toga što je ispunjeno sve što je obećao. Njegovo dvorište je poprimilo potpuno drugačije obličje.

„Kada sam gledao snimak, izgledalo mi je kao potpuno drugo mesto, dosta se promenilo. Sagradili smo garažu, štalu, skladište gde čuvamo pšenicu…“

Iako se nisu rodili u Brestoviku, te prve godine svog života proveli u raseljeništvu – od Kruševca, preko Velike Plane, Kragujevca i Petrovaradina, Metohija je za Branka i Martu najlepša.

Branko je te 2005. godine najavljivao i izgradnju škole, ali i dolazak dece sa kojom bi igrao fudbal.

Kaže da su mu se obe želje ispunile, ali samo delimično.

„Došlo je, ne bih rekao puno dece, ali sam dobio drugare. Igrali smo fudbal, ali mali. U jednom trenutku je bilo 13 dece. Taj broj je opadao s vremena na vreme“, rekao je Branko.

Škola koju je šestogodišnji Branko željno iščekivao, sagrađena je te iste 2005. godine. Međutim, kao što i sam Branko reče, ova želja mu je takođe samo delimično ispunjena. Prva školska godina je propuštena, pa se krenulo tek one sledeće. Međutim, umesto u novoizgrađenu školu, deca su išla u privatnu kuću, da bi nekoliko godina kasnije ipak „neko dozvolio“, da mališani krenu tu, a pošto su albanska deca već krenula u nju. Delili su ovu školu, ali u dve različite smene. Danas, međutim u njoj ponovo nema srpske dece.

„Nikada nije postala ono što je trebalo da bude“, ocenjuje Branko i naglašava da „nekom“ nije odgovaralo da svako povratničko mesto ima svoju školu.

(Foto: KoSSev)

Branko je dva razreda završio u privatnoj kući, potom još dva u novoj školi, a od petog do osmog razreda slušao je nastavu u Goraždevcu.

Njegova sestra, Marta je upravo zbog zakasnelog otvaranja škole propustila prvi razred.

Kaže da se ne kaje i da bi opet pristala na isto, upravo zbog neraskidivih prijateljstava koja je stekla kroz osnovnu i srednju školu.

„Sada da me pitaju, ponovo bih propustila taj prvi razred, samo zbog prijatelja koje sam posle upoznala“, kaže.

Iako je samo deo osnovnog obrazovanja provela u njoj, marta kaže da škola u Brestoviku budu nostalgiju i sećanje na igru, kako sa vršnjacima iz svoje, ali i iz druge smene.

„Mi smo bili razdvojeni – u dve smene, ali sećam se, zimi kada bi pao sneg, mi bi se zajedno grudvali, pravili sneška, nismo se razdvajali zato što smo Srbi ili Albanci“, navodi Marta.

Čak i kada bi mogli da maštaju o nekom boljem životu, sa manje oštrih krivina i rupa na putu, Branko i Marta kažu da ništa ne bi promenili.

„Čoveka čini iskustvo, da sam imao drugačije detinjstvo, neka drugačijaj iskustva, verovatno ne bih bio ja, kao ja. Sreća je u malim stvarima, a malih i lepih stvari je uvek bilo“, navodi Branko.

„Ja sam ovde odrasla, ovde su moji koreni, definitivno najlepše uspomene vežu se za ovo selo“, nadovezuje se Marta.

Lepe uspomene za svoje selo vežu i druge meštane Brestovika. Ali i one koji su ga napustili u potrazi za boljim životom. Povratak je rezultirao dolaskom 45 porodica, a potom je usledio odlazak mnogih. Nisu mogli da izdrže.

Branko precizira da je sve manje porodica živi u Brestoviku.

„Većina kuća koje su napravljene su nažalost prazne“, dodaje, te naglašava da je meštanima Brestovika potrebno obezbediti održivu egistenciju.

„Za mene i ostale mlade ljude koji žive u selu, najbitnije bi bilo da nađu posao, izvor prihoda, koji će ih ovde zadržati“, ocenjuje Branko, a Marta poručuje da bi volela da se vrate svi koji su otišli.

Ipak, jasno im je koliko je požrtvovanosti i smelosti potrebno za tako nešto.

Branko i Marta, sa druge strane, odlučni su da svoj život provedu u svom rodnom mestu. Vide sebe u njemu u poznim godinama, ali i svoju decu i unuke.

(Foto: KoSSev)

Nakon što je završio srednjoškolsko obrazovanje na Bogosloviji u Prizrenu, Branko danas studira na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, sebe u budućnosti vidi u ulozi lokalnog sveštenika u svom kraju.

„Vidim sebe do kraja svog života ovde. Uvek sam bio vezan za Crkvu, voleo bih da postanem sveštenik i budem sa svojim narodom. To je put koji sam odabrao i kojim ću da idem. Bio je težak, ali nikada nisam planirao da odustanem. Nikada ne treba gubiti nadu, Bog čuva svoj narod“, navodi budući sveštenik.

Marta je, sa druge strane, u Kosovskoj Mitrovici, na Filozofskom fakultetu. Kaže da su pred njom dva puta – jedan koji je vodi ka prosveti, a drugi ka karijeri bibliotekarke. Još uvek se nije odlučila, kaže ima još par godina dok ne završi fakultet. Ipak, u jedno je sigurna:

„Definitivno mogu sebe da zamislim ovde i volela bih da moja deca imaju detinjstvo kakvo sam ja imala. Da odrastu ovde i sutra ostanu i da sutra postoji život za njih ovde. Iako se moji roditelji jesu namučili, stalno su bili zabrinuti, ja i Branko smo imali lepo detinjstvo. Znam koliko sam bila srećna tada i koliko sam zdravo odrastala. Iako bih se i ja sutra mučila, znala bih barem koliko bi moja deca bila srećna ovde“, zaključuje Marta.