SPC i vernici danas obeležavaju Đurđevdan

Foto: SPC

Srpska pravoslavna crkva i njeni vernici danas obeležavaju Đurđevdan. 

Svetog velikomučenika Georgija Srpska pravoslavna crkva slavi dva puta godišnje. Glavna proslava je 6. maja po novom, odnosno 23. aprila po starom kalendaru i ovaj praznik naziva se Đurđevdan i to je dan stradanja Svetog Georgija.

Drugi dan praznovanja je 16. novembra po novom kalendaru. Ovaj praznik naziva se u narodu Đurđic i ovog dana proslavlja se prenos moštiju Svetog Georgija iz Nikomidije u palestinski grad Lida koji se nalazi u blizini današnjeg Tel Aviva. Takođe na ovaj dan se praznuje i obnovljenje hrama Svetog Georgija koji je podignut nad njegovim moštima.

Iz žitija Svetog Đorđa poznato je kako je tokom svog utamnjičenja od jednog sluge tražio da njegove mošti po njegovoj smrti prenese u rodno mesto njegove majke – Lida, i po njegovom stradanju mošti su prenete i na tom mestu je izgrađen hram još u vreme Cara Konstantina.

Sveti Georgije je jedan od svetitelja koji se najviše proslavlja u Pravoslavnoj crkvi, međutim, takođe se slavi i u katoličkim zemljama. Ovekovečen u priči gde ubija aždaju, slavi se u Kanadi, Kataloniji, Engleskoj, Etiopiji, Gruziji, Grčkoj, Crnoj Gori, Portugalu, Srbiji, kao i u gradovima Istanbulu, Ljubljani i Moskvi. Takođe je ovaj svetitelj zaštitnik profesija, organizacija i bolesnika.

Prema hrišćanskom predanju, Sveti velikomučenik Georgije (Sveti Đorđe) bio je rimski vojnik poreklom iz Male Azije, rođen je 275/280. godine u maloazijskoj oblasti Kapadokiji, a kao mladić u vojsci je brzo napredovao od običnog vojnika do tribuna, da bi ga, već u njegovoj dvadesetoj godini, lično car Dioklecijan proizveo u čin komita, to jest, vojvode (najstariji vojni čin, kojim se postaje i carev savetnik).

Za vreme cara Dioklecijana organizovan je najveći progon hrišćana, 303. godine, deseti po redu, a Đorđe je na saboru govorio protiv ovakvog odnosa protiv hrišćana, zbog čega ga je car i zatvorio i mučio.

Po verovanju, Đorđe je preživeo i smrtonosni napitak koji je popio.

“Na savet nekih dvorana, car je tražio od Georgija da se pokloni pred kipom boga Apolona da bi mu poštedeo život. Silan svet se skupio u hramu da vidi kako će Georgije da se odrekne Hrišćanstva. On je prišao statui Apolona i prekrstio je, našta se statua srušila, a sa njom i sve druge statue u hramu. Videvši to žena cara Dioklecijana, carica Aleksandra viknula je: I ja verujem u Boga koji Đorđu daje toliku snagu” – navode iz SPC.

Car Dioklecijan je na kraju izdao naređenje da se odrubi glava i Georgiju i carici Aleksandri. Carica Aleksandra je preminula na putu do mesta pogubljenja, a Đorđu je odrubljena glava.

Prema zaveštanju telo Georgija preneto je u Lidiju, a na njegovom grobu kasnije je podignuta crkva.

U ikonografiji Pravoslavne crkve, Sveti Georgije je još od 7. veka prikazivan kao vojnik (bez konja, u stojećem stavu) i sa kopljem ili mačem.

Od 9. veka se pojavljuje još jedan prikaz Svetog Georgija – na konju, u vojvodskom odelu, kako kopljem ubija aždaju. Malo dalje od njega stoji jedna ženska prilika u gospodskom odelu. Smatra se da aždaja koju ubija svetac simbolizuje mnogoboštvo. Žena koja je na ikoni je carica Aleksandra i ona, kako se veruje, predstavlja mladu hrišćansku crkvu.

Prikaz Svetog Georgija koji ubija aždaju je zasnovan na popularnoj legendi hrišćanske mitologije – ”Georgije i Aždaja”.