Sto dvadeset godina škole u Goraždevcu

Školska zgrada u Goraždevcu (Foto: Radio Goraždevac)

Na dan sv. Jeremije zaštitnika i slave Goraždevca OŠ Janko Jovićević obeležiće sto dvadeset godina postojanja. Užurbano se vrše poslednje pripreme. Pokrovitelj obeležavanja je Privremeni organ opštine Peć, kosovska opština Peć finansirala je popločavanje i uređenje dvorišta a nedavno je završena i fasada koju su nastavnici tražili od predsednika Srbije Aleksandra Vučića. U nedelju uveče Dom kulture Gračanica organizuje veče zavičajnih pisaca a na istoj manifestaciji učestvovače Kulturno-umetničkim programom i đaci osnovne škole. Povodom školskog jubileja ali i slave Goraždevca očekuje se dolazak velikog broja gostiju iz centralne Srbije, Republike Srpske, kao i sa Kosova.

Mnoge generacije iz Goraždevca ali i okolnih sela danas rado pamte svoje detinjstvo i ona, kako danas volimo da kažemo “srećna vremena”, čiji je sastavni deo đačko doba provedeno u školi koja obeležava veliki jubilej. Mnoge uspešne generacije iznela je u različitim vremenskim, ratnim, političkim i drugim periodima osnovna škola, koja danas nosi ime heroja narodno-oslobodilacke borbe u drugom svetskom ratu Janka Jovićevića. Od svog osnivanja sve do poslednjih ratova škola je beležila rast učenika i pored čestih seoba Srba, koje nisu zaobišle ni ovo selo u drugoj polovini prošlog veka. Kada je počela sa radom 1898. godine pod imenom Srpska škola i pod tim nazivom postojala do početka drugog svetskog rata imala je samo 18 učenika, dečaka, devojčica nije bilo. Škola u Goraždevcu druga je škola otvorena u ovom kraju, samo osam godina nakon što je otvorena prva srpska škola u Peći. Prvi učitelj škole Mirko Milovanović iz Peći, koji je završio Bogoslovsko-učiteljsku školu u Prizrenu opismenio je prve generacije u ovom kraju, među kojima su Dimo Simonović, Jolje Jeremić, Stevo Ugrenović, Milosav Krstić, Rako Dašić, Mića Maksić, i drugi. Međutim, najviše od svih učitelja tog vremena najviše se zadržao Milivoje Miletić od 1904. do 1915. Godine. On je bio i goraždevački sveštenik u to vreme, i sahranjen je u porti Crkve u Goraždevcu. Školska zgrada tog vremena bila je privatna kuća. S obzorom da privatna kuća nije zadovoljavala ni minimalne uslove za rad, od turskih vlsti tražena je i dobijena begova kula u kojoj su deca učila sve do 1920. godine, kada je kupljena kuća i plac u centru sela, gde se škola i danas nalazi. Moderna školska zgrada otvorena je 1962. godine od kada škola nosi ime Janka Jovićevića.  Svoj veliki jubilej, sto godina rada i postojanja, škola dočekuje u ratnom okruženju. Iako su učenici tog vremena mesecima spremali veliki kulturno-umetnički program, on se ipak nije održao iz bezbednosnih razloga i sve čestalijih napada pripadnika OVK.

Škola u Goraždevcu je do 1999. godine beležila rast broja đaka pa je tako devedesetih godina bilo učenika za formiranje po dva odeljenja u jednom razredu. Nakon bombardovanja Goraždevac je usled masovnog egzodusa Srba sa ovih prostora, nekim čudom, uspeo da opstane a početak školske 1999/2000 bio doveden u pitanje. Kao što je Goraždevac uspeo da opstane u to vreme uspešni đaci svog vremena uspeli su da spasu školu. Tako je profesor Univerziteta u Prištini Mileta Bukumirić poveo akciju spasavanja skole obilazeći sva mesta po Srbiji u kojima je bilo raseljenih Goraždevčana sa decom, da se te porodice ohrabre, da se vrate. Istovremeno je krenuo u potragu i za nastavnim kadrom pa je uz kašnjenje od nekoliko meseci počela školska godina. Istim tim entuzijazmom i naporima prof.dr Milete Bukumirića u Goraždevcu je premeštena i čuvena Pećka gimnazija, ekonomska i tehnička škola. Goraždevac je te 1999. godine sa još nezalečenim ranama, izložen svakodnevnom granatiranju iz okolnih sela, samo nekoliko meseci nakon rata, ponovo bio na svom maksimumu. Škola te godine broji skoro tri stotine đaka u osnovnoj ali i izmeštenim srednjim školama iz Peći, što je omogućilo nova radna mesta. Procvat mladosti mogao se tada videti na svakom koraku i to je činilo Goraždevac snažnim, u vreme kada je bilo najteže opstati.

Nakon mnogobrojnih političkih i tragičnih zbivanja, počevši od stradanja dece na reci Bistrici ali i sve lošijih međuljudskih odnosa u samom Goraždevcu, nastupa veoma turbulentan period. Sva ta dešavanja a najviše politička koja su direktno narušila međuljudske odnose, negativno su se odrazila na sistem nastave i samog funkcionisanja škole. Za vreme vlasti Vojislava Koštunice tadašnji koordinator za opštinu Peć i Ministarstvo prosvete Republike Srbije, uvode privremene mere u školi, postavljaju nove direktore, što je bilo protivno volji gotovo svih roditelja u Goraždevcu. To je rezultiralo čak i protestima Goraždevčana ispred zgrade Vlade Srbije u Beogradu.

Ostaće zapamćeno da jedan od najuspešnijih đaka iz Goraždevca, i čovek koji je dao veliki doprinos da škola nastavi sa radom nakon 1999. godine, bude smenjen, samo zato što nije odgovarao tadašnjoj vladajućoj garnituri. Vlasti iz Beograda, podpomognuti svojim ljudima na lokalu, iz Goraždevca su bukvalno proterale Prof.dr Miletu Bukumirića, uskrativši mu mogućnost da doprinese obrazovanju u ovom selu. On do svoje smrti nastavlja rad na Filološkom Fakultetu Priština u Kosovksoj Mitrovici, gde se vratio da predaje. Kvalitet nastave, sistem rada,  promena nastavničkog kadra dovode do potpunog devastiranja obrazovanja. Ono što je najbolji pokazatelj svega navedenog je činjenica da osnovna škola danas broji svega nešto više od šezdeset đaka, dok se gimnazija Sveti Sava polako suočava sa borbom za opstanak odeljenja, jer deca i njihovi roditelji biraju kvalitetnije škole u centralnoj Srbiji.

Generalno gledano Goraždevačka škola je jedna od najlepših na Kosovu i Matohiji, sa hodnicima ispunjenim cvećem, velikom fiskulturnom salom i igralištem u dvorištu, polu-olimpijskim bazenom na kome deca provode leto. Očigledno je da se mnogo više pažnje u poslednjih deceniju ipo posvetilo izgradnji materijalnog umesto edukativnog dobra, umesto u izgradnju obrazovanih i kvalitetnih mladih ljudi. Međutim, osim na profesore u ovom smislu veliko breme odgovornosti stoji i na leđima roditelja dece i kućnom vaspitanju. Teši podatak da u poslednjih dvadeset godina ima par učenika koji utabavaju staze prof.dr Milete Bukumirića, stičući najveća zvanja.

Nakon skoro deceniju ipo u OŠ Janko Jovićević ponovo su uvedene privremene mere a za direktora je postavljen nastavnik Milan Anđelković. Na čelu škole je konačno mlad, obrazovan, kulturan čovek i pre svega neko čija će deca pohađati ovu školu.

Imajući u vidu da jedna zajednica može da opstane samo ako u njoj postoji škola, Crkva i kultura, onda veliko breme odgovornosti leži na novom direktoru kako bi Goraždevac opstao. Ostaje obaveza da pored izgradnje najboljih uslova za nastavu, konačno, počne da se radi i na izgradnji što više mladih i obrazovanih ljudi jer Goraždevac to duguje svojim precima.