“Odgovornost” bi trebala biti prioritet dijaloga, a ne “amnestija”

Eve-Anne Travers

Najnovija epizoda BIRN-ovog Života na Kosovu se je dublje pozabavila kritikama, posledicama i alternativama ideji o uzajamnoj amnestiji za ratne zločine kao deo konačnog sporazuma Kosova sa Srbijom.

Prošle nedelje su novinari BIRN-a izašli na ulice Prištine da provere reakciju kosovskih građana na predlog komentatora Batona Haxhiua da treba uključiti amnestiju za zločine počinjene tokom rata na Kosovu u konačni sporazum između Kosova i Srbije, kao i raspuštanje Specijalnog suda, što je izneo 24. aprila tokom jedne televizijske debate.

Većina prolaznika sa kojima je BIRN razgovarao je bila u potpunosti protiv ove ideje. “Ovo je neoprostivo, ne sme biti amnestije”, rekao je Gani Imeri. „Srbija je počinila zločine ne samo na Kosovu, već je uništila celu Jugoslaviju. Nema izvinjenja, nema opraštanja, nema amnestije”.

“Nikad”, rekao je Anton Gashi. “Bez obzira ko je počinio zločine, ne smemo biti sluge, o ovom pitanju trebaju da odluče sudovi”.

Za ratne zločine ne treba dozvoliti amnestiju nigde u svetu, a posebno ne na Kosovu, rekao je Ivan Nikolić. „20 godina kasnije porodice još uvek osećaju posledice rata. Sve što se danas događa oko nas posledica je zločina koji su počinjeni. Bez obzira ko ih je počinio, ne bi trebalo biti amnestije“, rekao je on za BIRN.

Aleksandar Rapajić je rekao da Kosovo ne bi trebalo ni da počne da razmišlja o amnestiji za ratne zločine. “Zločini koji su se dogodili na Kosovu kažnjivi su i nakon 30, 40, 50 godina”, rekao je on. „Bojim se da je ratnim zločincima na Kosovu već data određena vrsta amnestije jer ništa nije učinjeno da oni budu kažnjeni“.

BIRN je stupio u kontakt sa Batonom Haxhiuom radi daljeg komentara njegove izjave, ali je on odbio da odgovori, navodeći da je napisao mišljenje u kojem je objasnio „nesporazum“.

Haxhiu se je izvinio zbog neprijatnosti koju je možda naneo porodicama žrtava rata, ali priroda amnestije koju je on predložio ostaje nejasna iz njegovog odgovora. “Ono što sam rekao je izvučeno iz konteksta”, rekao je on. „Želim da objasnim da je pojam amnestije koji sam koristio predviđen zakonom, amnestija koja oslobađa nacije jednu od druge, ali ne i amnestija koja daje amnestiju stravičnim zločinima pojedinaca i zločinima države Srbije“.

Pitanje o potencijalnoj amnestiji je postavljeno i panelu sastavljenom od preživelih rata, aktivista za ljudska prava i pravnika koji su se obavezali da će se boriti za pravdu za ratne zločine, tokom rasprave na BIRN-ovom televizijskom Život na Kosovu, u četvrtak.

Svi učesnici su izjavili da bi, umesto amnestije, prioritet dijaloga trebao biti neuspeh u saradnji između kosovskih i srpskih pravosudnih institucija, jer bi neuspeh u rešavanju ovih pitanja doprineo nekažnjivosti počinitelja, što je „slično amnestiji“.

Amnestija bi negirala napore preživelih i žrtava koje traže pravdu

Tokom rasprave, poslanica Saranda Bogujevci je govorila o naporima koje su ona i njena porodica preduzeli da bi izveli pred lice pravde osobe odgovorne za ubistvo 14 članova njene porodice u Podujevu tokom rata na Kosovu.

Prema Bogujevcijevoj, bez stalne široke podrške ostalih preživelih i civilnog društva, za nju ne bi bilo moguće da se bori za hapšenje, istragu i gonjenje počinilaca.

„Ključ za osiguranje pravde za članove porodice je osiguranje njihove podrške. Imali smo sreću da smo imali toliko ljudi oko sebe, nemoguće je boriti se sam“, rekla je Bogujevcijeva, koja je 2003. u Beogradu svedočila na suđenju jednom od ubica njene porodice, nakon što je primila podršku organizacija za zaštitu ljudskih prava i psihologa.

Iste godine otputovala je u Kanadu da bi se licem u lice suočila sa još jednim odgovornim. “Organizacija Albanaca u Kanadi je organizovala proteste na dan kada su dvojica počinitelja tražila azil”, rekla je Bogujevcijeva. “Očekivalo se da će jedan izaći pred medije, pa sam ja zakoračila ispred njega i pitala vlasti da li su svesne da u Kanadi postoji neko ko je odgovoran za ubistvo moje porodice”.

Pristalice amnestije bi negirale napore žrtava, preživelih, njihovih prijatelja i društva na Kosovu u poslednje dve decenije, poput ove, rekla je Bogujevcijeva, kao i ukazale nepoštovanje prema stalnim naporima onih koji se nisu prestali boriti da obezbede da počinioci budu krivično odgovorni za svoje postupke.

„Ono što je za nas važno jeste da društvo sarađuje kako bi nam pružilo priliku da tražimo pravdu za naše porodice“, rekla je Bogujevcijeva, koja je videla da je pet osoba pozvano na krivičnu odgovornost za ubistvo njene porodice, kojima je suđeno i koje su osuđene između 15 i 20 godina zatvora zbog njihovih zločina.

Civilno društvo upozorava da vreme ističe

Prema statističkim podacima Fonda za humanitarno pravo na Kosovu, FHP, u 20 godina posle okončanja rata, ukupno su 41 osobi izrečene zatvorske kazne sa pravosnažnom presudom za ratne zločine od strane sudova na Kosovu. Ovaj broj uključuje period kada je sudske procese nadgledala Privremena administracija UN-a na Kosovu i EULEX Misija za vladavinu prava.

Bekim Blakaj, direktor FHP Kosovo, tokom debate je izneo da je tokom rata izgubljeno više od 11 000 života civila, što znači da procenat žrtava kojima je pružena pravda „nije ni vredan pomena“. Iako nema zemlje na svetu koja je uspešno pronašla i osudila svakog počinioca ratnih zločina posle sukoba, rekao je on, mogućnost da se što više pojedinaca izvede na suđenje se sužava.

“Vreme prolazi, otpisuju se ratni zločini, žrtve, svedoci i počinioci stare”, rekao je Blakaj. „Nemamo komotnost čekanja da se pokrenu postupci“.

Blakaj je primetio da su izostanak diskusija o mehanizmima saradnje u tranzicionoj pravdi i pitanje nestalih osoba iz dijaloga značajno doprinelo neuspehu sudova na Kosovu da procesuiraju odgovorne za ratne zločine. „Pitanje nestalih osoba mora biti deo diskusije. Ljudi imaju pravo da znaju sudbinu svojih najmilijih i zbog toga je tehnička saradnja Kosova i Srbije važna “, rekao je on.

Nedostatak saradnje lidera i institucija dveju zemalja u tom pogledu predstavlja amnestiju samu po sebi, rekao je on, napominjući da su tokom istorije amnestiju pružali nacionalni lideri jedino kada je to odgovaralo njihovim političkim interesima.

„Najvažnije je da onaj ko predloži amnestiju mora biti u stanju da obrazloži svoje argumente, a društvo mora biti u stanju da izvrši pritisak na te ljude i iznese svoje argumente“, dodao je on.

Međunarodni mehanizmi za pravdu koje ometa birokratija

U Republici Srbiji potraga za krivičnim pravdom nije bila ništa lakša.

Prema rečima Marije Ristić, filmske producentkinje i novinarke koja je pratila sudske postupke u Srbiji od 2010, srpsko tužilaštvo je za zločine u bivšoj Jugoslaviji osudilo vrlo malo pojedinaca za njihove zločine. Dodala je da je tužilaštvo zatvorilo oči pred odgovornim pojedincima koji su bili na višim pozicijama u lancu komandovanja u tadašnjim srpskim vojnim i političkim strukturama.

Od uspostavljanja Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu 2004, za 50 osoba su izrečene zatvorske kazne za zločine počinjene na teritoriji cele bivše Jugoslavije, rekla je ona, a samo osam od tih suđenja su se odnosila na ratne zločine koji su se dogodili na teritoriji Kosova.

„Suđenja su zakazivana, pa otkazivana, pa odlagana. Bilo je manjih pomaka u postupcima, ali su neprekidno prekidani “, rekla Ristićeva. „U poslednjih pet godina u Srbiji primećujemo trend da se suđenja za ratne zločine na Kosovu ne odvijaju po planu. Zločini koji su se dogodili 1999. u potpunosti se zanemaruju, tako da sada nema novih slučajeva oko Kosova”.

Prema Ristićevoj, ovaj neuspeh se može pripisati želji da napreduje dijalog sa Kosovom. „U pokušaju da se postigne nešto u dijalogu, skrenut je fokus sa prošlosti“, rekla je ona. „Pored ovog nedostatka političke volje, nema načina da naše tužilačke službe sarađuju. Ako su počinioci u Srbiji, a žrtve na Kosovu, ili obrnuto, tada bez pomoći tužilaca situacija postaje nerešiva“.

Prema Ristićevoj, mnogi su izgubili veru u Specijalizovano tužilaštvo Specijalizovanih veća Kosova. Sud je osnovan u decembru 2015. radi istrage i suđenja zločina počinjenih na teritoriji Kosova tokom i neposredno posle rata, a koji su navedeni u izveštaju koji je objavio Savet Evrope i koji pre svega obuhvataju pripadnike Oslobodilačke vojske Kosova.

Međutim, tužiocima u Hagu je trebalo gotovo pet godina a da još nisu podigli optužnice”, ukazala je Ristićeva. „Ovo traje predugo“, rekla je ona. „Sud na tome radi pet godina, ali istrage traju već deceniju. Birokratija je ovde veliki problem”.

Međutim, Ristićeva je izrazila nadu da će biti napretka u narednih nekoliko meseci, pozdravljajući napore glavnog tužioca Jacka Smitha, koji je u maju 2018. preuzeo dužnost od Davida Schwendimana. „Pre nekoliko meseci smo videli da je tužilaštvo iznelo nove navode i optužbe, i da su predate optužnice“, rekla je Ristićeva. “Ove optužnice moraju biti potvrđene u roku od šest meseci i do leta bi u rukama trebali da imamo i prve optužnice”.

Institucije na Kosovu i u Srbiji će se uskoro suočiti sa odlukama o tome koje korake trebaju preduzeti da bi se olakšalo efikasno funkcionisanje Specijalnog suda, rekla je Ristićeva, napominjući da još uvek postoji niz pitanja na koja tek treba odgovoriti. „Kako će ljudi biti uhapšeni? Kako će institucije sarađivati? To su osetljiva pitanja o kojima trebamo sada početi da razmišljamo“, rekla je ona.

Kosovsko tužilaštvo se bori sa zaostalim predmetima

Domaće tužilaštvo Kosova je bilo pod lupom zbog nedostatka napretka u procesuiranju slučajeva ratnih zločina u poslednje dve godine. Glavna tužiteljka Drita Hajdari je odgovorila na ovu kritiku osvrnuvši se na značajan broj zaostalih predmeta koji su predati kosovskom tužilaštvu nakon što je misija EU za vladavinu prava na Kosovu prenela nadležnost za procesuiranje ovih slučajeva u junu 2018.

„Nasledili smo oko 1000 slučajeva od EULEX-a i ne možemo ih sve procesuirati odjednom“, rekla je Hajdarijeva za BIRN. „Izradili smo plan za njihovo rešavanje, stavljajući prioritete na one za koje imamo pouzdane dokaze i fokusirani smo na slučajeve koji uključuju lanac komandovanja.“

Hajdarijeva je rekla da je kosovsko tužilaštvo takođe dalo prioritet u rešavanju slučajeva silovanja i seksualnog nasilja tokom rata, ali je pozvalo građane na strpljenje s obzirom na složenost slučajeva.

„Donela sam odluku da istražim ove slučajeve i bili smo uspešni u identifikovanju nekih počinilaca. Molim vas, budite strpljivi, ovim se bavimo samo dve godine, nije moguće kritikovati nas za decenije kada su ti slučajevi bili pod međunarodnim nadzorom“, rekla je Hajdarijeva. „Nismo uopšte imali nadležnost pre toga, svih tih godina, nismo bili uključeni. Kao tužiteljka, ni ja nisam nimalo zadovoljna ovim kašnjenjem pravde”.

Tužiteljka je kritikovala odluke međunarodnih tela koja su nadgledala tužilačke postupke na Kosovu pre domaćih tužilaštava, primećujući da njena kancelarija nije bila spremna nakon što joj od početka nije poverena istražna nadležnost.

„Dugo godina lokalno osoblje nije bilo nadležno za rešavanje ovih slučajeva. Ova nadležnost nam je oduzeta jer se verovalo da nećemo suditi slučajeve koji uključuju albanske počinitelje i da ćemo optužiti Srbe bez odgovarajuće osnove“, rekla je ona. “Ljudi krive lokalno tužilaštvo i kao rezultat toga došao je Specijalni sud”.

Prema Hajdarijevoj, trenutno je u toku nekoliko postupaka i podignute su optužnice za nekoliko osumnjičenih ratnih zločinaca, međutim, međunarodna saradnja je sada od presudnog značaja za uspeh tužilaštva.

“Poslali smo nekoliko međunarodnih zahteva za ekstradiciju”, rekla je Hajdarijeva. „Ti ljudi se nalaze na Interpolovim listama, tako da se nadamo da će ih, kad god ih uhvate u bilo kojoj zemlji, predati nama“.

Glavna tužiteljka je naglasila da je od suštinskog značaja kako pomoć međunarodnih organizacija poput Interpola, tako i organa za sprovođenje zakona susednih zemalja u kojima su počinioci pronašli utočište.

„Problem je što je većina počinilaca u Srbiji, ali svedoci su na Kosovu“, dodala je ona. „Potrebna nam je međunarodna saradnja i to bi trebao biti fokus dijaloga, a ne amnestija“.