Što je veći teret u rancu koji vučemo, uspravnije stojimo

(Foto: Kontakt Plus)

Može li žena istovremeno da ima uspešnu karijeru i sređen porodični život ili, ipak, mora da se odluči za jedno od ta dva? Da li je danas ženi jednostavnije da nađe svoje mesto u društvu ili se još uvek sa podozrenjem posmatraju njene ambicije? Čija podrška joj je najviše potrebna?

Lakše je biti žena u okruženju koje je otvoreno i emancipovano, u to nema sumnje, ali biti žena u patrijarhalnoj porodici i još takvoj sredini, nimalo nije jednostavno.

Mitrovičko društvo danas se ipak otvara, pa je samim tim ženama jednostavnije i lakše da nađu svoje mesto u njemu. 

Za Mitrovicu se više ne može reći da je zatvorena palanačka sredina, kaže za Radio Kontakt Plus novinarka Ivana Vanovac, koja je nedavno svoju biografiju dopunila i knjigom.

“Prosto je ogroman broj ljudi, frekventan je grad. Imamo 10 hiljada studenata, mladih ljudi. Zahvaljujući njima, uključujući i sve ostale koji su iz ovog ili onog razloga prošli kroz naš grad, Mitrovica je postala jedan otvoreniji grad za žene, tako da mislim da smo na dobrom putu“, kaže Ivana Vanovac.

Međutim, dodaje, žena još uvek nije naišla na dovoljnu podršku kada je reč o izgradnji njene karijere i ostvarenju ambicija koje ima.

“I veće sredine nedovoljno daju podstrek ženama da se izgrađuju kao poslovne persone, kao neko ko je na mestu odlučivanja. I dalje se na to gleda sa podozrenjem, zato što se ženi uvek pripisuje nemar prema porodici, ukoliko je marljiva prema društvu generalno, tako da toga ima i kod nas i danas.“

Ipak, smatra da su žene postale samosvesnije, te se samim tim, lakše nose sa predrasudama.

„Možda je to čak i važniji trenutak – to što su žene prestale da mare za to i da su svesne da su vrlo sposobne, da dobro rukovode i porodicom i jednom organizacijom, ili čak možda i nekom širom zajednicom, pa da su na nekom zaista visokom mestu odlučivanja. Ima dosta predrasuda sa kojima treba da se izborimo, ali ja verujem da je žena zaista dokazala koliko ume da bude i jaka, elokventna, mudra i dobro organizovana, jer dobra organizacija je preduslov da možete da radite na više frontova istovremeno i da bijete bitke. Deluje mi da je sve progresivno u tom smislu. Trebaće vremena, ali za sada je dobro.“

U izgradnji karijere, ženi je nesumnjivo potrebna najveća podrška porodice, pre svega partnera, a onda se takav pristup prenosi na decu, smatra Vanovac. 

“Ukoliko ima porodicu, onda to jeste podrška porodice. Posebno ako se bavi poslom koji podrazumeva često odsustvovanje od kuće, odsustvovanje u neko nedoba, a ima profesija koje zaista to podrazumevaju. Ja mogu da pričam o novinarskom poslu. On ume da bude pasji posao. Mi često tako kažemo, zato što se ponekad desi da dođemo u redovnu smenu, a da se ta smena uopšte ne završi. Jedan događaj na ulici može da promeni ceo naš radni dan. Često radimo posao i od kuće. Kada pratimo kulturne događaje, to su obično večernji sati. Dakle, pre svega, podrška partnera, jer ta podrška koju vam on pruža i razumevanje sa kojim vam on pristupa se automatski prenosi i na decu. Naravno da žene koje nisu u toj situaciji, prosto nemaju razloga da o tome brinu, ali one znaju koliko se tek onda daju i koliko na kraju umeju i zdravstveno da plate to (…)“

Ivana se novinarstvom bavi punih 17 godina. Nedavno su određeni tekstovi, koje je kreirala izvorno za njenu matičnu kuću – Radio Kosovsku Mitrovicu, pretočeni u knjigu. Kaže, ima veliku podršku kolega, a zavist okoline na uspeh, ne dovodi u vezu sa tim da li ste muškarac ili žena.

„Svim kolegama je bilo drago, zato što znaju šta je novinarski posao. Retko se dešava da se mi nađemo u centru zbivanja u pozitivnom kontekstu. Čak i ako se neko nađe u centru zbivanja i ako postane predmet novinarske pažnje, to je neka negativna konotacija. Tako da na neki način mislim da prvo nema razloga da bilo ko ima bilo kakva loša osećanja, a ako ih i ima, neka budu pokretačka, neka se to okrene. Ja mogu da se zahvalim kolegama koji su zaista zdušno bili tu sve vreme uz mene i nisam primetila nikakvo negodovanje.“

Za ovaj uspeh, priznaje, bila joj je potrebna dobra organizacija, ali pre svega, neko ko će je bodriti i hrabriti. U ovom slučaju, to je Aleksandar Dunđerin, književnik i kritičar i urednik kulturno-umetničkog programa Privatnog kulturnog centra „Akvarijus“ u Kosovskoj Mitrovici, odakle su mnogi tekstovi i potekli.

„To je bila i prijateljska podrška, ali sa druge strane vrlo stručna podrška i pomoć, jer to je književni žanr. Dakle, to nije neka obična novinarska publicistika. Tu postoji umetnička dimenzija, pa mi je zaista trebala konsultacija sa nekim ko je iz tog sveta, da mi kaže šta je dobro, a šta ne“, iskrena je Ivana.

Knjiga sadrži eseje o umetnosti. Odnosno, to je zapravo priča o umetnosti, kako sama autorka voli da kaže. Inspiraciju za tekstove našla je upravo u ljudima koji su ostavili traga na kulturno-umetničkoj sceni Kosovske Mitrovice i Zvečana, ali i širom Kosova i Metohije.

„Njihove poruke su snažne, jake, dalekosežne. To nije nešto što bi valjalo brzo zaboraviti. Na mene su ostavili vrlo jak uticaj, i onda su se vremenom ti tekstovi nataložili, nakupilo se dovoljno njih (…) Dakle, umetnost je bila inspiracija. Umetnost i jeste umetnost samo onda kada nije do kraja odrađena. Kada ta tema kojom se ona bavi i dalje može da se razrađuje i tako do u nedogled, dok se ne stvori jedan krug i jedno kolo u kome smo svi mi zajedno, jer zapravo cilj umetnosti jeste da pokrene na razmišljanje. To je jedan lančani proces, nikad do kraja završen. Ako umetnost može da se produži dalje, da li kroz novinarski tekst, da li kroz jednostavno sedenje kući i razmišljanje šta ste proživeli na nekom kulturno-umetničkom događaju, onda je ona odradila svoj posao.“ 

A tekstovi su nastajali uglavnom u gluvo doba noći – kada ukućani spavaju i kada je jedino mogla u miru da radi, sama sa sobom. I isplatilo se. Deca su danas, naravno, ponosna na svoju majku.

„Zapravo imam utisak da je deci tek sad jasno šta ja radim sve vreme. Njima je nekako taj novinarski posao, posebno nas radijskih ljudi, malo mističan, zagonetan. Vide oni sve to, mikrofon (…), ali šta ja to radim noću za kompjuterom? Šta je to tako neodložno? Nisam u studiju, ne vodim program (…), to je za njih bilo zaista apstraktno.“

Ivana ističe, da su svi uspesi bledi, ako u sebi ne sačuvate čoveka.

„I posle ovoliko godina, iznenađena sam da možete da doživite neki takav uspeh, jer ovo zaista doživljavam uspehom, a da pritom nemate nikakvu mrlju u tom procesu. Čovek zaista mora da sačuva osnovne ljudske vrednosti. Mislim da je to najvažnija poruka koja ostaje mojoj deci. Veoma su ponosni, tako da je to super osećanje.“ 

A da bi bila i dobra majka, supruga, domaćica, uspešna na poslu… prema Ivaninim rečima, žena treba da ima dobre organizacione sposobnosti, ali i da ne bude previše samokritična. 

„Ne možete da budete fenomenalan novinar, da budete fantastična domaćica, izvanredna majka, pritom da izgledate kao milion dolara, negde morate da spustite kriterijume. Neki balans mora da se nađe. Jedan dan briljirate kao novinar, ali zato vam je u kući haos, a onda drugi dan totalno kiksnete na poslu, jer ste odlučili da sebi taj dan date malo oduška, ali ste zato fantastični u pomoći deci prilikom onlajn nastave i skuvate im fenomenalan ručak (…) Mislim da tu može dobro da se izbalansira, samo ne treba niko da se trudi da bude savršen u svemu, jer je prosto to nemoguće. I da oprostite sebi tu nesavršenost. Znači, neće biti strašno ako nešto ne stignete da uradite, ali je vrlo važno da sve čemu pristupate radite čistog srca. Svuda ćete biti super i tu nema greške. I da radite to zbog sebe, drugi nisu važni u svemu tome. Radite svoj posao, a nagrada stigne kad-tad“, savet je Ivanin. 

Kako bi se lakše nosila sa obavezama, Ivana smatra da žena treba da uključi ukućane.

„To je generalno savet svima. Nije sve vaša obaveza. Nije sve vaš posao. Mogu i drugi da vam pomognu mnogo, ne odbijajte pomoć. Ono što je najvažnije je rasteretiti sebe. Ako osetite da vam je to previše, da krenete tako da plačete, to je momenat kada treba dati sebi slobodno. Šta god to značilo. Tražite od poslodavca nekoliko dana da se smirite. Idite negde sami, i to je sasvim u redu. Sasvim je u redu skloniti se ponekad iz svoje kuće, da se i vi uželite za svoje ukućane, a i da oni vide koliko nije jednostavno bez vas. Onda se restartuje čovek i krene opet, i opet se desi da se te obaveze natalože, da se sve to nagomila, ali može tu lepo da se balansira. Samo je potrebno više ljubavi prema sebi. Da znate da to što ste vi majka, ne znači da više niste žena. Da to što ste žena, ne znači da niste profesionalac u svom poslu. Odmorite se kad osećate da treba. Ne treba uvek sebi da budemo u drugom planu.“

Žena, prema Ivaninim rečima i ne treba da se trudi da bude savršena, ali u svakoj, ona vidi nešto vredno idolopoklonstva. 

„Svaka žena ima nešto što je vredno divljenja, a savršena žena ne postoji i ne treba da se teži tome. Savršena je žena koja je pomirena sa svojim manjkavostima, jer kad žena nije pomirena sa svojim manjkavostima, prerasta u karikaturu i to je strašno. Onda i ono lepo u njoj postaje nevidljivo. Ne treba se obazirati na sve pritiske koji su na nama. Samo treba živeti u skladu sa sobom, sa svojom prirodom i truditi se da sve što radimo u životu, radimo čistog srca i iz dobrih namera. I da budu raspoložene. Mislim da je u tome tajna. Ne pristati na to da nas problemi slome, da se pogrbimo. Pre neki dan sam čula jednu lepu rečenicu: ’Što je veći teret u rancu koji vučemo, to nam je bolji stav’. Tako i treba da se gleda na život – lepo, opušteno, vedro, čistog srca (…) To je savršen čovek (…)“