Kosovski Srbi sa obe strane reke: Podele o kojima se ćuti

Ilustracija (Foto: istock)

Nacionalni interes Srba na i oko Kosova, kao okvir koji bi dao strateški karakter i konzistentnost politike prema tom pitanju od nacionalnog značaja, nikada nije definisan. On se, umesto toga, poistoveċuje sa uskim partijskim interesima koji se agresivno tumače kao državni, a svaka nova partija na vlasti u Srbiji, na Kosovu instalira svoju političku nomenklaturu od koje se očekuje da slepo prati partijska upustva i politiku, piše za RTV Kim Miodrag Miki Marinković iz Centra za afirmativne društvene akcije (CASA).

Kada je nedavno jedan od najistaknutijih lidera Srpske liste južno od reke Ibar i bivši zamenik premijera Kosova Branimir Stojanoviċ najavio da ċe na predstojeċe lokalne izbore na Kosovu izaċi kao samostalni kandidat, veliki deo analitičara je taj čin opisao kao raskol u vodeċoj političkoj organizaciji Srba sa Kosova. Kraj jedinstva koji je često istican kao njen glavni izborni adut, naravno, pored monopola u podršci Beograda. Međutim, ubrzo je i sam Stojanoviċ to, u neku ruku, demantovao izjavom da njegovom kandidaturom, “politika države Srbije nije ugrožena nijednog trenutka, niti će biti ugrožena”. Time je Stojanoviċ stavio da znanja da ostaje veran politici Aleksandra Vučiċa (samim tim i Srpske liste) prema Kosovu, ali da ga je na taj bunotvnički presedan naterala nepravda u kadrovskoj politici unutar same Srpske liste. Prema Stojanoviċu, ali i mnogim drugim političkim liderima južno od reke Ibar, ta kadrovska politika se diktira od strane kolega sa ‘severa’ i diskriminiše Srbe iz južnih sredina na Kosovu. Da li je ovaj čin raskol ili ne, o tome se može diskutovati. Ono što je za ovaj tekst važno je da ovakav Stojanoviċev čin ukazuje na jedan hroničan problem srpske zajednice na Kosovu. Problem koji, više ili manje izražen, postoji još od završetka sukoba 1999. godine, a to je političko nesaglasje između sprske zajednice severno i one koja živi južno od reke Ibar.

Jedinstveno političko predstavljanje je dugogodišnji ideal srpske zajednice na Kosovu, željeni koncept političkog delovanja unutar kosovskog društva. Sve vlade u Beogradu su u veċoj ili manjoj meri težile ostvarenju ovog jedinstva. Pre svega, zbog potrebe za usaglašenim delovanjem na Kosovu, važnim jer je politika Srbije i Srba na Kosovu veċ decenijama definisana gotovo isključivo kroz etnički konflikt sa Albancima. U malo kom je istorijskom trenutku na Kosovu bilo dovoljno mira da se politika mogla voditi oko ekonomskih ili socijalnih tema. Bez takvog mira, osnova političkog delovanja kosovskih Srba građena je na odnosu prema kosovskim Albancima i uvek je bila usklađena sa politikom Beograda. U Prištini takvu usaglašenost nazivaju instrumentalizacijom. Mi, kosovski Srbi, pod permanentnim pritiskom etničkog konflikta, takvu sklonost oseċamo kao socio-biološki nagon za udruživanjem. Kao etničko, društveno, kulturno jedinstvo koje se prevodi i u političko saglasje. Zaista prirodna stvar.

Međutim, takav odnos ima i svoje apsurde. Jedan od njih je činjenica da se političko jedinstvo kosovskih Srba uvek postizalo isključivo kroz lojalnost partiji na vlasti u Srbiji. Tako su kosovski Srbi sa jednakom lojalnošċu podržavali politiku Miloševića i Đinđića, Koštunice, Tadića i Vučića. Bez obzira na to koliko su njihove politike suštinski različite i bez obzira što su neke od bile očigledno štetne po njih (kosovske Srbe). Nacionalni interes Srba na i oko Kosova, kao okvir koji bi dao strateški karakter i konzistentnost politike prema tom pitanju od nacionalnog značaja, nikada nije definisan. On se, umesto toga, poistoveċuje sa uskim partijskim interesima koji se agresivno tumače kao državni, a svaka nova partija na vlasti u Srbiji, na Kosovu instalira svoju političku nomenklaturu od koje se očekuje da slepo prati partijska upustva i politiku. Taj fenomen je tako duboko utemeljen u političku svest srpske zajednice na Kosovu da niko više i ne razmišlja o tome kako bi stvari morale izgledati, šta je alternativa? Alternativa je da se, po Srbe na Kosovu, nesumnjivo korisna jedinstvena politička pozicija, postiže kroz interni politički pluralizam, otvoreni i slobodni dijalog, filtriranjem različitih ideja, pomirenjem različitih interesa i zauzimanjem jedinstvenog stava. Zvučim naivno, svestan sam toga.

Drugi apsurd stranačkog tretmana kosovskog pitanja je to što takav pristup ne dozvoljava prostor za legitimizaciju različitih interesa unutar srpske zajednice na Kosovu. Ako je politika prema Kosovu stranačkog karaktera, onda je po definiciji uniformna, a svaka svaka kritika te politke se po automatiznu tumači kao opoziciono delovanje ili se koristi u tu svrhu. Takav pristup deliegitimizuje razlike u političkim pozicijama kosovskih Srba. A one postoje. Ne govorim o onim ideološkim razlikama, levičara ili desničara, liberala ili konzervativaca i slično. Unutar srpske zajednice na Kosovu postoje objektivne razlike u interesima, prevashodno ukorenjene u različitim društveno-političkim realnostima u kojima žive Srbi sa obe strane reke Ibar. Severno Kosovo je kohezivnije društvo sa jačim političkim i geografskim vezama sa Srbijom. To se pokazalo kao preduslov za veći potencijal rezistentnosti prema aspiracijama Prištine, a time i veċi prostor za legitimizaciju tih interesa. Dokaz za to je i briselski dijalog, započet kao proces pregovora o integraciji severa u ustavno-pravni sistem Kosova. Dakle, o tim interesima se pregovara.

Sa druge strane reke Ibar je razruđena zajednica Srba, koja nema teritorijalnu koherentnost, niti druge uslove da se odupre volji Prištine i pritisku zarad intergracije u kosovski ustavno-pravni sistem. Bez validnih alternativa, ta integracija je tekla mnogo brže u odnosu na sever Kosova i uz mnogo manje otpora, rezultirajuċi situacijom u kojoj i nema tema o kojima se treba pregovarati. Pažnja je zato usmerena na severne opštine, a akteri u tim pregovorima pokazuju tendenciju da zapostave ili ignorišu interese kosovskih Srba južno od reke Ibar. To čine svi, uključujuċi i Beograd, pa i same političke predstavnike kosovskih Srba i sa severa i sa juga. Najbolji primer za to je ideja teritorijalnog razgraničenja na reci Ibar koju je u leto 2018. predsednik Srbije Aleksandar Vučić predstavio kao zvaničnu politiku države, uprkos tome šte je bilo jasno da se time ugrožava, čak i fizički, opstanak srpske zajednice južno od novozamišljenih linija. Plan je po automatizmu podržan od strane Srpske liste. Podržali su ga čak i oni njeni lideri koji su predstavljali zajednicu južno od reke Ibar. Po cenu da opet zvučim naivno, moram da priznam da sam tada očekivao da ċe gradonačelnici i politički predstavnici iz većinski srpskih opština južno od reke Ibar, diċi glas protiv takvog, za njih, njihove porodice i komšije, destruktivnog plana. Nisu. Umesto toga, ċutnjom su podržali interese partije, a ne zajednice koja im je dala poverenje da je predstavljaju. Bunt protiv stranačke politike je došao mnogo kasnije, nezadovoljstvom u vezi sa podelom stranačkih funkcija, kao što sam naveo na početku ovog teksta. Dakle, interesi Srba koji žive južno od reke Ibar nisu legitimizovani ni od strane Evropske unije, Beograda, Prištine, ali ni od samih političkih predstavnika kosovskih Srba, a mnogo njih živi na jugu.

Kao neko ko živi na severu Kosova, a ima svoju porodicu na jugu, u situaciji sam da taj sentiment podela unutar srpske zajednice na Kosovu sagledam iz oba ugla. Iz te perspektive vidim da Srbi sa severa dominantni odnos smatraju prirodnim stanjem, validacijom njihove političke koherentnosti i trofej za otpor koji su demonstrirali. Sa druge strane, Srbi na jugu su veċ 20 godina rezignirani favorizovanjem ‘severa’ od strane Beograda, pri podeli funkcija, prilikom pristupa novcu, kada je u pitanju političko predstavljanje. Nezadovoljnost je trenutno mnogo veċa od hrabrosti da se neslaganje otvoreno izrazi ili, bolje rečeno, prostora dozvoljenog da se tako nešto kaže bez posledica. Jer, ako se živi u sistemu u kome slobodno izražavanje mišljenja može da ugrozi posao, egizsteniciju i sigurnost ljudi, onda to možda nije ni pitanje hrabrosti, već odgovornosti prema porodici, deci. Ne smemo kriviti žrtve.

Ako ostavimo osećanje po strani, jer je po prirodi stvari pristrasno, ostaju činjenice. One neupitno govore u prilog tome da nejednaki tretman srpske zajednice na Kosovu zaista postoji. Tako na primer, osam od deset srpskih poslanika u Skupstini Kosova dolazi sa severa Kosova. Zajednicu Srba južno od reke Ibar koja, po procenama, čini polovinu ukupnog broja Srba na Kosovu predstavljaju samo 2 poslanika, odnosno petina od ukupnog broja. Jedino ministarsko mesto, kao i mesto potpredsednika Skupštine Kosova pripalo je članovima Srpske liste sa severa Kosova. I u vrhu same partije dominiraju kadrovi sa severa. Predsednik Srpske liste je iz tog dela zajednice. Od tri potpredsednika, samo je jedan pripadnik srpske zajednice južno od Ibra.

Nejednak tretman kosovskih Srba je vidljiv i u postupcima međunarodne zajednice. Evropska unija je, na primer, pre nekoliko godina započela program pomoċi razvoju severa preko kojeg su privrednici, poljoprivrednici, mediji i civilno društvo sa severa Kosova, dobili 36 miliona evra. Za Srbe sa juga EU nikada nije kreirala takav mehanizam. Zatim, tu je Fond za razvoj, u koji se prikupljaju sredstva od taksi na robu koja na sever dolazi iz regiona, a zatim se ta sredstva vraċaju opštinama na severu Kosova za kapitalne infrastrukturne projekte. Opet, za Srbe sa juga takav mehanizam nikada nije postojao.

Primera je bezbroj i u tekstu je nemoguće sve ih pobrajati. Mnogo je bitnije osvrnuti se na posledice ovog fenomena. Kakve je ishod ovakve politike? Pre svega, to je rastuċe nezadovoljstvo Srba iz južnih srpskih sredina, koje se i dalje nije ispoljilo u punom zamahu, ali se sve slobodnije pokazuje. To nezadovoljstvo opštim stanjem u zajednici se manifestuje kroz sve učestaliji odlazak mladih ljudi i mladih porodica sa Kosova. Druga posledica je sveprisutna politička apatija, pasivnost, baš zbog koje se ni ti pogubni migracioni trendovi ne artikulišu kroz poličke stavove, veċ se predstavljaju kao pitanja kvaliteta života: sve manje prilika za zapošljavanje, opadajuċi kvalitet obrazovanja, oseċaj neizvesnosti i nesigurnosti itd. A zapravo, svi ti procesi jesu politička pitanja, problemi koji se rešavaju kroz političko angažovnje. Ako se ovaj trend nastavi, stanje ċe u jednom trenutku biti dovoljno alarmantno da podstakne građane da svoje interese artikulišu kao politički zahtev. U tom trenutku, nastaċe i istinski pluralizam u političkom predstavljanju srpske zajednice na Kosovu. Međutim, vremena nema puno. Trenutno je u toku proces dogovaranja sporazuma o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova. On ċe odrediti sudbinu kosovskih Srba. Zato je sada vreme da oni koji imaju šta da kažu, to i urade.

Tekst je napisan u okviru inicijative OPEN koju finansira Kosovska fondacija za otvoreno društvo (KFOS), a doprinos je Centra za afirmativne društvene akcije (CASA). Stavovi izraženi u njemu pripadaju isključivo autoru i ne predstavljaju nužno stavove KFOS-a.